Nema ničeg lakšeg nego napisati kratak tekst o jednoj zgradi iz 50-ih godina, koja se uz to još pokazuje postojanom, koja se nije upustila u socijalistički (poststaljinistički) patos, a ipak je ostala rječit svjedok vremena. Tako sam otprilike razmišljao kada sam lakoumno obećao napisati ovaj tekst.
Nema ničeg težeg nego pisati o jednoj zgradi iz 50-tih godina, iz jedne otuđeno-bliske kulture, koja predstavlja artistički hod po grebenu koji dijeli arhitektonsku nadu od političke realnosti. Tu političku realnost mi, bivši zapadnjaci, nećemo nikada zaista uspjeti prosuditi. Zacijelo vrijedi pokušati pisati, ali ostat će to ipak samo pokušaj.